Jedan od najjačih postulata psihologije je da su ljudska bića po prirodi prilagodljiva. Bilo u logorima ili zatvorima; bilo da smo izgubili naše najbliže ili najmilije, kao vrsta mi to preživljavamo jako učinkovito. Ali, ne samo da preživljavamo te bolne doživljaje, nego poslije toga većina nastavi živjeti sretan i lijep život. Doduše, ponekad kad se prilagodimo nekim neugodnim ili nezdravim situacijama, to može imati posljedice na kvalitetu naših života. Naizgled funkcioniramo, ali ne živimo u punom kapacitetu. Kada je jedan član u obitelji bolestan, potrebe drugih članova, specifično djece, ponekad su zanemarene. Ovo može dovesti do privremenih, ali i dugoročnih ogorčenja.

Kako postaviti granice u obitelji?

Prva stvar koju dojenče nauči je dojka=hrana, a druga je da kada zaplače, mama odmah dođe. Neke mame ne prestaju trčati do kraja života. Jedna majka u Osijeku mi se požalila da njezine kćerke inzistiraju da im ona i suprug prepišu njihovu imovinu. Roditelji to nisu htjeli napraviti, a kćerke su ih ucjenjivale rekavši da im više neće dozvoliti da vide unučad, ako im ne predaju stan. Roditelji su se osjećali bespomoćno, jer nikad do sada nisu uspostavili granice sa svojom djecom, niti su imali ikakvih pravila i definirali uloge u obitelji. I sada kada prijete svojoj djeci nisu dosljedni. Rekao sam majci neka kaže kćerkama da je otac otišao u crkvu i da namjerava ostaviti svu njihovu imovinu crkvi. Uskoro poslije toga kćerke su se pojavile sa svojom djecom. Naravno, moja opaska majci nije trajno rješenje.

U čemu roditelji često griješe?

U jednoj drugoj obitelji majka je tražila pomoć i objasnila da je njezina tridesetogodišnja kćerka okrutna i bezosjećajna prema svojem dvadesetdvogodišnjem bratu. Opisala je da je njezin sin nježan i osjetljiv. Rekao sam majci da ću najprije popričati sa sinom da vidim njegov pogled na situaciju. Sin je bio zadovoljan s našim razgovorom i rekao je majci da želi raditi sa mnom. Onda sam poslao poruku kćerki i predložio kad bi se mogli sastati preko Zooma. Čekao sam par dana i kad nisam dobio odgovor, poslao sam kćerki još jedan email. Opet nisam dobio odgovor. Nazvao sam majku da vidim je li mi dala točnu adresu. Majka je potvrdila da je adresa točna i da je njezina ”kćerka putovala”, da je bila ”jako zauzeta” i da će me nazvati uskoro. Majka je napravila točno ono što mnoge majke rade — ispričala se u ime svoje kćerke umjesto da nju prekori.

Naučiti reći NE je važno!

Kada ne možemo reći ne ili prijetimo ˝čekaj dok tata ne dođe kući“  ili se ispričavamo u njihovo ime, mi ne samo da ozljeđujemo sebe, nego i našu djecu.

Nama trebaju granice.  Isto tako, naša djeca se naizgled bune protiv granica, a u suštini ih traže. Uspostavljanje granica i vježbanje kako reći ne jeste početak puta prema zdravim obiteljskim odnosima.

Roditelji u mnogim obiteljima teško rade da bi opskrbili svoju djecu. Neki ostave obitelji privremeno, a neki i godinama. Erich Fromm u svojoj knjizi „Umijeće Ljubavi“ uspoređuje ljubav majke ili roditelja prema djeci s onim što je Obećana Zemlja za Izraelce kad su bježali is egipatskog ropstva: zemlja meda i mlijeka. Ono što Fromm podrazumijeva pod mlijekom je da roditelji/obitelji/majke daju djeci hranu, krov nad glavom, materijalnu ili financijsku sigurnost. A još važnije je da nam obitelji pružaju med: gdje daju djetetu osjećaj da je vrijedno biti rođen; ulijevaju u dijete ljubav prema životu, a ne samo želju da ostane živo.

Med simbolizira slast života, ljubav za život i radost što smo živi. Sposobnost da se veselimo kada naša curica zabije prvi gol; da smo tu kraj nje kad grmi ili sijeva; da sinu čitamo bajke ili pecamo ribe zajedno; da smo tu kada diplomira; da kćerki čestitamo kada dobije prvi posao.

Međugeneracijski prijenos ponašanja

Mnoge obitelji nesvjesno prenose iz generacije u generaciju iste modele ponašanja. Djeca u dvadesetim i tridesetim godinama još uvijek traže bliskost i privrženost od roditelja; roditelji zauzvrat govore djeci „sve ovo što mi radimo je za vas“. Roditelji nisu svjesni da ono što oni rade, rade za sebe, zbog sebe; da ispune ili zadovolje svoje unutrašnje psihološke potrebe. Isto tako nisu svjesni odakle dolazi taj poriv ili osjećaj odgovornosti u njima. Možda od nečega što su naslijedili od prijašnjih generacija. Ozlijeđeni i ogorčeni smatraju da su njihova djeca nezahvalna i da je njihova životna misija uzaludna, dok emocionalno osakaćena djeca već stvaraju novu generaciju žrtava. Zato nije loše primiti neke obiteljske krize s dobrodošlicom i kao priliku za moguća poboljšanja odnosa između članova obitelji.

Ako želite naučiti više o granicama u obitelji ili želite razjasniti neku svoju obiteljsku situaciju, javite se već danas.